MINI TREKING - 24.03.2013

joj, veselim se ovome! 

pripremite sve rezervno za presvlačenje, smješi nam se kiša 

Joj, nadam se da ce nam vrijeme bit naklonjeno, jer treba samnom doci frendica, koja ide prvi put.. nema smisla da zena dozivi tak nesto prvi put.. vise nikad nece htjet na Sljeme :/

Ja nisam siguran da ću ići. Ak ti se nitko ne javi, dođeš do Črnomerca i sjedneš na bus linije 128 Črnomerec - Lukšići. Od zadnje stanice imaš 200 m pješice, a Gverin mob 0915406605. A ovo drugo ti na karti bude pisalo.

Gvero, sad znaš zašto je Josip otišao u krivom smjeru, VVV ga je krivo naputio :) 

Inače, trek-trening je bio odličan, Gverine kontrole nisu bile prebrutalne, a vrijeme podnošljivo.

Kasno sam se sjetila uključiti GPS, pa traj track počinje od Zavurta. Do tamo dobro staro crtanje mišem. :)

Kako imam grozan start inače (bezvoljnost, neambicioznost, a i treba mi barem pol sata da se zagrijem), jučer sam dodatno bila nemotivirana jer sam se smrzla na putu do starta. Bila sam na rubu odustajanja (80% za idem doma na toplo, ne treba mi ovo, a još i snijeg opet pada). Neam pojma čija je to intervencija da, eto, ipak na kraju uzmem tu kartu i krenem. Želja za igrom, i guess.
Znam za svoju neambicionoznost i nezagrijanost na startu, pa nisam mudro napravila plan kretanja na startu, nisam uložila te minute da proučim i osmislim strategiju.
Sklona sam da biram rute koje uključuju ne-vraćanje ili odlaženje u smjeru suprotnom od cilja (kad tura nije kružna), tako da sam odmah otpisala one kontrole koje bih trebala krenuti tražiti tamo negdje dolje, južno.


KT3 Prvo najbliža... Osova vrh. Markiranim putem do malog čvorišta, detektiram stazu koja je po grebenu na desno i krenem prtiti. Putem sam srela neke ljude koje nisam nikad vidjela, a imali su kartu u rukama. Gvero, popularan ti je trening bio. :)
Od vrha Osove stazicom do marke, okomit prelazak preko i opet, po 15. put, UPRI na Zavurt. Uvijek drag uspon, svaki put biram sve bolji kut uspona. (Jednom ću i direkt na tornjić doći).
Tu negdje imam pomračenje uma, uspjevam kartu uzapadit te trčim u krivom smjeru, iako kompas fino radi. Iako sam planirala krenuti na KT4 (mistićni suhozid), pomračeno se spuštam stazom na sjever od Zavurta, loše detektiram makadame uz markiranu stazu, vrtim se i ne znam gdje sam... padnem uslijed proklizavanja na snijegu te zaključim da je to znak da ne gubim vrijeme na tu kontrolu. Krenem prema križanju staze 9 i 10, sretnem Sandru Juhaz te obje uviđamo da planiramo ić na KT7. Od tad do kraja treninga smo trčale zajedno, i baš mi je bilo ugodno.
Do KT 7 nije bilo nekih problema, makadam koji se odvaja od staze 10 je fin za trčkaranje, suzio se tek kod potoka, nakon potoka smo tražile lijep ulaz u šumu azimutno prema vrhu, zato malo "vrludanja".
Nakon KT7 malo mudrujemo kamo ćemo. Sandra spominje neko vrijeme, ja se napokon sjetim da postoji vremenski limit i da to trebam ukalkulirati u buduće planiranje. Razmatramo stazicu koja vodi preko sjevernog vrha Javornice pa pogrebenčiću do KT2 i onda  lagano nazad prema KT12 ili spust u potok na istok, pa penj do KT12 i onda po KT2. Tu sam još bila lijena i mislila odustati od KT12 te otić direkt na KT2, ali kak je Sandra odlučila probati prvo na 12, to me povuklo i priključila sam trčanju kroz jarak ("stazu"), do potoka. Penjanje stazicom do KT12 je bilo lakše no što izgleda (strmo), jer smo fino brbljale putem, čiste jaglace od snijega i sl. Zapis kretanja sitno prije cvikanja KT12 izgleda malo "sim-tam", al to je neka greška, išle smo direkt nakon marke na vrh. I išle smo između čeke i hranilice prema KT2 (možda ja još samo ne znam fino pogodit QuickRoute), a ne kak je prikazano. 
Od čeke i hranilice smo uzeli azimut i krenule... Uočile  smo stazu (zapravo je to makadam) odozgora, spustile se tak da se ipak ne polomimo, nešto sitno prije potoka i cvikale. Tu sam negdje postila radnu temperaturu, zagrijana, probuđena, svježa, energizirana... skužim da je jedna KT na Nogošinom, a to sam po mraku tražila na prošlogodišnjoj  Mrak ligi, gdje neću sad. Zaključim da je za mene daljni plan KT9, 11 i cilj. Sandra kaže može i krenemo trčati po izohipsastoj stazi do nogošinog. Ima puno srušenog drveća po stazi, zgodne prepreke za razvijanje mašte.  Na kraju makadama sam se fino dezorijentirala.. Trebalo nam je par minuta dok detektiramo gdje smo točno, gdje je koji makadam, gdje je sedlo, gdje je greben, a gdje uvala. Kad smo sve potvrdile, krećemo po KT9, cvikamo i UPRI do makadama podno Risnjaka. Na toj UPRI stazi ima još puno puno srušenog drveća, zabavno kretanje.
KT 11 je nekako jednostavna i vjerojatno je to presudilo zašto sam, unatoč tome što smo bile nadomak pive, ipak odlučile potegnuti do KT10. Kao, blizu je, ide se samo po markiranom, a i mislim da "znam" gdje je to. Čak mi nije smetalo što je to "dolazak *od* cilja i onda još vraćanje po istom". Obje se složimo da je blizu (i stvarno, bile smo na KT za 5min), i da nas čeka fini uspončić do doma. Ta staza 11 ima tamo nekih nelogičnosti i manjka markacija, pa smo napravile dulji put do dolje nego prema gore. Srećom, proletile smo to u trku, pa nije bilo bitno. Točno gdje smo potvrdile smo velikim zavojem staze točno preko potoka.. kad smo to ugledale, znale smo kamo trebamo ići. I tu zapis malo vrluda, ali nismo baš toliko zujale oko staze. 
Da nismo otišle po KT10, taman bi mi to falilo da kažem da sam se odlično zabavila i odlično iscrpila. 

Na cilju sam proždrijela kolače, ispričavam se na podrždljivosti. 
Divan trening, jako mi se sviđa taj tip treninga gdje te prisili na strategiju. :D 
Naravno da mi na kraju uvijek bude drago što se nisam okrenula i otišla "doma na toplo".
Nisu mi trebale gamaše, unatoč sniježnom pokrivaču. Goretex puno znači, nije mi bilo ni hladno niti sam bila mokrih nogu. Poznavanje terena olakšava procjenu. Drago mi je da sam se sjetila ponijeti šiltericu, snijeg je padao cijelo vrijeme, a šilt mi štiti naočale od nakupljanja snijega. 
Na cilju je bilo super, toplo, kolačasto, pivasto, društvasto + fora grupni silazak.


Ovom prilikom ističem nevjerojatnu Karmen, curu koja, iako već ima nešto trekinga i jedan maraton iza sebe, ipak tek uči orijentirati se... Skupila je sve kontrole, polako, sigurno, uz minimum gubljenja. Svaka čast, rasturaš, Karmen!

---

O-treking_2013_Mony.jpg

Fin izvještaj Mony. Gvero bi mogao i češće organizirati ovako nešto

Monika, odmah da ti kažem da nećeš 
Saberi se i pročitaj članak 10 HRB Statuta

Joj, kak ja volim čitati izvještaje. :D
I super mi je ova misterija, Karmen!
I slažem se s tobom da je ljubičasta bila jako slabo vidljiva.
Svejedno ti super ide, ne brini. :)

I super mi je statut HRBa... sva sam se raznježila za tim davnim danima. :)
samo je jedan Vodja (mistitjnih putitja)... uvidjeh. svejedno se divim i nastavljam zamišljati da ću napredovati u tom smjeru. :)

<!--[if gte mso 9]><xml> Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 </xml><![endif]-->

Oh, oh, oh, pa to znači da onda imamo novog pobjednika (školaraca)!!! :)

Ajde red je onda da i ja napišem koju riječ.

Budući da sam na trening došao iza 10, svi školarci su već bili startali i na startu su ostale samo stare iskusnjare trekerske. Dok sam se ja presvlačio u svom autu vidim da svi oni trče kraj mene prema dolje od starta umjesto u šumu. Malo mi je bilo čudno čemu to, ali kad mi je Gvero uvalio kartu skužio sam da je to najzgodniji način za pokupit kontrole 8-5-6. Pa sam onda i ja nadobudno krenuo za njima, jer ako mogu oni što ne bih mogao i ja. Ionako sam na trening došao s taktikom – idem koliko mogu, ako ide – sve, ako ne onda obavezne + one koje donose veće bonuse i isplate se pokupit, a tu su bili dobri bonusi.

Osmicu sam našao lagano, onda uz potok i putićima do petice, ok, opet nizbrdo putićima do šestice... I tu završava moje lagano, a počinju muke. Već na početku uspona nazad prema Zavurtu je došla do izražaja moja loša kondicija i fizička nepripremljenost, na pola puta sam imao pauzu za vodu i muzlije, a potkraj sam zastajkivao svako malo da skupim snagu za dalje. Čim sam našao jedinicu otpisao sam kontrole 3, 4 i 12, jer sam vidio da ću potrošiti više vremena da ih skupim nego što dobijem bonusa a i dodatno ću se umoriti jer zahtijevaju još podosta spuštanja i penjanja. Zato sam krenuo ravno putićem na sjever do potoka, pa direktno na zapad na vrh prema sedmici.

Ovaj uspon mi na karti nije djelovao prezahtjevno i vjerujem da vam je većini lagan za popet (istrčat?) ali meni je tad već bilo pun kufer svega i u sebi sam preklinjao i tu kontrolu i odluku da dođem na trening i snijeg i orijentaciju i zimu i planinu i...

I konačno sam se nekako popeo. Tad sam prekrižio i sve ostale kontrole osim obavezne dvojke i smišljao najbrži put do cilja. Sva je sreća da je do dvojke bilo prvo malo nizbrdo pa uglavnom ravno s malo penjanja pa sam stigao još jednom popit vode i skupit snage za završni uspon. I tu sam donio vjerojatno najgluplju odluku taj dan – idem najkraćim i ''najbržim'' putem, uz dvojku stazom do potoka pa njime direktno do Risnjaka. Najbrži my ass... :P

Penjući se tim potokom sam se užasno namučio, da ne govorim da sam bio gotovo u neprestanoj opasnosti jer je potok prilično pun vode a usječen u uvalu i ne može se ići uz njega već samo direktno po njemu. Uz to svaki drugi kamen na koji sam stao mi se izmakivao pod nogama (što zbog njih samih što zbog mojeg umora), morao sam se provlačit kroz krošnje porušenih stabala svakih par metara, a par puta sam se ulovio i u neko kupinje... Ali tvrdoglava glava ne zna odustati od potoka odmah već nakon 200-300 prijeđenih metara kad mi je već bilo žao uloženog truda da bi se vratio. Tako da mi nije preostalo drugo nego odvojiti se ulijevo uzbrdo na cestu. Tu sam se doslovno četveronoške verao korak po korak uz brijeg.

Kad sam konačno izbio na cestu uzeo sam dobrih pet minuta da dođem k sebi i malo se orijentiram. Skužio sam da sam na dijelu ceste gdje je i lijevo i desno potrebno dosta vraćanja da izađem na neki put pa sam nastavio veranje direktno uzbrdo. Kad sam konačno s puta 54 izbio na 9, srce (a i svi ostali organi) mi je bilo u petama. Vidio sam Risnjak, vidio sam stotinjak je...nih stepenica do gore ali sam svejedno morao svakih par metara stati na pol minute da dođem do daha. I konačno – cilj... :D

Na kraju sam bio zadovoljan sam sa sobom i treningom, ali jako razočaran, gotovo ljut na sebe što nisam krenuo putem pokupiti kontrole 9-11, vjerujem da bih potrošio jednako ili manje vremena jer je lakši uspon, a k tome bih dobio i bonuse. Barem mogu reći da sam prošao kuda nijedan drugi treker taj dan (a i ko zna otkad) nije.

Sve u svemu jako mi se svidio tren/king, karta mi je bila super, sve kontrole (koje sam prošao) su bile lake za nać i zgodno postavljene, nije mi ni u jednom trenutku trebao kompas i uživao sam unatoč tome što sam se dobrim dijelom puta mučio da izduram. Definitivno mi treba više ovoga. :)

Goran

<!--[if gte mso 9]><xml> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 10]>

---

moje_putešestije.pdf