O škola 2011 iz pera Sanje Gložinić

O škola 2011 iz pera Sanje Gložinić

Dragi budući orijentacisti,

Pokušat ću vam opisati moje iskustvo iz škole orijentacije koju sam pohađala u proljeće 2011. Naša draga Ana, nagovorila me da se prijavim te sam jedva dočekala prvo predavanje na kojem nas je Mladen upoznao s poviješću kluba, te osnovama orijentacije.

Prvi sat prošao je dobivanjem informativnih materijala o tome što je karta, koja su mjerila karte, što su izohipse, reljefni oblici, te nekakva ekvidistanca ?!?!...ok, ok, tada su mi neki pojmovi bili totalna enigma. Nakon toga su na red došle i boje na karti…ma dajte stvarno…pa svi znamo da zelena predstavlja šumu, smeđa polja i ravnice, plava potoke, rijeke ili jezera…aha, a sad vidim da ima i žute, i bijele boje te je cijela karta prošarana nekim crnim crtama, te malim oznakama različitih oblika i veličina… dakle nije sve tako jednostavno kao što se isprva čini.

Sve to će vas naučiti Mladen, Vinka, Emilija, Mladenka i mnogi drugi zaljubljenici u orijentaciju i članovi kluba OK Kapela. U školi orijentacije naučili smo kako koristiti kartu, te što nam je sve potrebno kako bi se bavili orijentacijom. Možete postati vrhunski orijentacisti ili samo rekreativci (kao ja) koji vole boraviti u šumi, a uz to se i dobro zabaviti. Dakle, barem za početak i školicu, potrebna vam je trenirka, tenisice s rebrastim đonom (a ne da se kao poskliznete na vlažnom terenu, skoro i na ravnom). U školi će vam posuditi i kompas koji kasnije možete i kupiti, a za natjecanja će vam trebati čip, mada se i on može iznajmiti.

Nakon što smo odslušali teorijski dio, prešli smo na terenski, praktični dio. Moje iskustvo s terenom je šaroliko, od Maksimirske šume, koju smo za prvi puta prehodali s iskusnijim članovima kluba, naučili čitati kartu, te se u praksi koristiti kompasom. Drugi izlazak na teren nije bio tako „jednostavan“ ali svakako je bio jako zanimljiv. Dali su nam kartu, kompas i veliki osmijeh uz riječi – snađi se prijatelju – šalim se, ali meni je to otprilike tako izgledalo. Moram priznati, a vjerujem da su se i druge kolege polaznici osjećali isto, bila sam ponosna na samu sebe kada sam pronašla sve kontrolne točke, te stazu završila do kraja.

Poslije nekoliko održanih treninga, činilo mi se da je orijentacija jednostavna i da ću ostale staze savladati kao od šale…. kako sam samo bila u zabludi.

Drugi trening izvan Zagreba, to mi je i dokazao. Dobili smo karte u ruke, bila je puna bijele boje (dakle čista šuma/brzo trčanje). Kako da ne. Bio je prvi sunčaniji dan nakon par kišovitih, blata koliko želiš, malo hladnjikavo, ali stisnula sam zube i krenula. Red brzog hoda, red trčanja, malo uspona, malo ravnog terena, pa malo spuštanja u kotlinu, pa red susreta sa starosjediocima i njihovim „pitomim“ pesekima, ali i red sklizanja po blatu, padanja, susretanja ostalih školaraca, traženja prave kontrolne točke i neopisive sreće kada „dotičnu“ pronađete te nastavite trčati/hodati dalje. I da, treba biti snalažljiv jer ako zalutate i uđete u tuđi vrt, lijepo se sprijateljite s vlasnikom i on vas pusti preko svojeg vrta na drugu stranu. Time vam skrati put i dragocjeno vrijeme koje bi potrošili zaobilazeći nekoliko ograđenih parcela da bi se vratili na stazu. I naravno opet je tu neopisivo veselje i ponos kada dođete do cilja, znajući da ste pronašli sve kontrolne točke, te vam još vele „Bravo, stazu si prošao za xy minuta što je odlično vrijeme za početnika“. Nakon svake trke ili treninga, grupa se sastaje, svatko ucrtava svoj put kojim je prešao stazu, te s ostalima diskutiramo gdje se moglo brže preći stazu, gdje smo pogriješili ili zalutali, te eventualne dogodovštine sa staze.

Na redu je bio treći trening, također izvan Zagreb. Šuma je simpatična, s dosta potoka i potočića, uspona i padova terena, ali najviše su me se dojmili susreti sa srnama, jelenima i njihovim mladuncima koji prolaze pokraj vas na svega 10tak metara – neopisivo iskustvo. Mada, ponekad te i ptice prestraše kada naglo izlete iz žbunja, makar to je normalno – pa mi smo se u stvari obostrano prepali jedni drugih zar ne!?! Vjerujem da su svi orijentacisti imali slična, ako ne i zanimljivija iskustva. Nakon svih neobaveznih druženja, stiglo je i ono „za pravo“ natjecanje gdje napokon treba pokazati što smo naučili. Startanje s većom grupom natjecatelja, susretanje istih u šumi samo što svi traže neke druge kontrole. Onda se tek u vama javlja onaj pravi natjecateljski duh… mada se ja osobno držim onog – važno je sudjelovati i pronaći sve kontrolne točke, ali zato skidam kapu našim članovima koji su na domaćim ali i stranim natjecanjima postigli zavidne rezultate. Naravno iza tih rezultata stoji ljubav prema orijentaciji, dobra (ako ne i savršena) fizička priprema, dobri „klikeri“ u glavi za čitanje karte, te snalaženje u prostoru i naravno (kao i za sve u životu) „malo“ sreće.

Najbolji dio nakon svake trke ili treninga mi je svakako druženje s ljudima, razmjenjivanje iskustava što sa orijentacije, što iz života, te prepričavanje raznih zgoda i anegdota.

Dragi moj čitatelji, vi koji razmišljate da li se baviti orijentacijom ili ne, moj savjet je – želite li biti u prirodi, kretati se na svoj način i svojim tempom, uključiti sive moždane vijuge, dobro se zabaviti i družiti, te tako korisno provesti nedjeljno prijepodne/popodne znajući da ste napravili nešto dobro za svoje tijelo i dušu, ne dvojite nego krenite. Kao što ste već do sada saznali, ovim sportom mogu se baviti svi – dobna granica ne postoji, nije zahtjevan, ni skup, a i veliki naglasak stavljam na druženje s predivnim ljudima, zaljubljenicima u prirodu.

P.S. Nemojte se prepasti našeg voditelja školice Mladena,. Malo je strog, ali dobar ko kruh.

I za kraj, sretno i vidimo se na nekom od slijedećih treninga čim zatopli!

DODAJ KOMENTAR

Samo registrirani korisnici mogu dodati komentar. Prijavite se ili registrirajte.